Dok prelazim prstima preko požutelih stranica prirovetke “Vita Đaninina” mitovi i legende bunjevačkih žena oživljavaju pred mojim očima.
Istorija

Najpoznatije Bunjevke Subotice 2025: Čuvaju kulturu sećanja

novembar 21, 2025 / 0 komentara

Najpoznatije Bunjevke Subotice 2025. godine nisu samo one iz folklornih slika ili bunjevačkih prela. One su žene koje su, u vremenu kad su Bunjevke bile „nevidljive“, zarobljene u kući, polju i patrijarhalnim pravilima, pisale knjige o bolu i snazi. Zatim, vajale spomenike protiv rata i zaborava. Slikale lica koja nose koja inspirišu. Ove najpoznatije Bunjevke Subotice nisu samo istorija; one su živi primer kako se kultura sećanja gradi kroz borbu za jezik, identitet i žensko pamćenje. U 2025. godini, kad prema izveštaju Bunjevačkog nacionalnog saveta (2024.) 70% mladih Bunjevaca u Subotici ne koristi ikavicu, a emigracija odvlači hiljade u Evropu, njihove priče postaju hitno pitanje: šta ako zaboravimo običaje, nošnju, priče, šta ostaje od našeg naroda?

Zašto pišem o njima sada, na portalu bunjevke.ecofeminizam.com?

Jer moja ideja da sva svoja istraživanja o kulturi sećanja i pamćenja Bunjevkipretočim u živi arhiv. Mesto gde se uspomene dele, komentariše i žive dalje. Zato je ovo i poziv svima da se prisetimo majki i dida, naših teta koje su čuvale bunjevačke pesme. I to dok šlingovale ili pekle kolače. Recimo ja se uvek setim listića i lakumića.

Pitanje je kako su ove žene, bez podrške sistema, spasile bunjevački identitet od nestajanja. Čuvale kroz sećanja i pamčenja bunjevačku kulturu i i kako to možemo primeniti danas. U eri kad se identitet gubi u digitalnoj šumi.

Zašto 2025. godina menja sve: Borba protiv zaborava u eri emigracije i digitalnog šuma

U 2025. godini, Subotica gubi stanovnike, ali Bunjevce brže nego ikad prema podacima Zavoda za statistiku AP Vojvodine (2024.). 25% stanovništva Bačke emigriralo je u poslednjih 5 godina, a bunjevački jezik u školama koristi samo 30% dece. Ali najpoznatije Bunjevke Subotice su dokaz da pamćenje nije slučajno: ono se čuva kroz reč, kamen i boju. Pa čak i kad je svet protiv tebe. One su bile pionirke. Prve žene delegati na istorijskoj škupštini 1918.godine u Novom Sadu. Prve umetnice u patrijarhalnom društvu, prve koje su rekle „ne“ tišini. Njihove priče nisu samo biografije; one su lekcija za nas. Kako sačuvati identitet kad granice menjaju, a pamćenje topi u brzom digitalnom toku.

Evo deset žena koje su 2025. najviše obeležile – ne po popularnosti, već po snazi koju nose u srcu bunjevačke kulture sećanja.

Književnice koje su pisale protiv tišine: Reč kao oružje pamćenja

Bunjevke su pisale kada to nije bilo popularno. Pisale su o ženama koje se bune protiv patrijarhata, o običajima koji nestaju u ratovima i promenama. One su čuvale ikavicu kao nit života, spasavajući jezik od asimilacije.

naslovna fotogarfija Bunjevački kalendar 1941.
Bunjevački kalendar koji je uredila Mara Đorđević Malagurska.

Mara Đorđević Malagurski (1894–1971): „Ako se zaboravi nošnja, zaboraviće se i narod“

Najveća bunjevačka književnica, Mara je bila jedna od pet žena delegata na Velikoj narodnoj skupštini 1918. u Novom Sadu i prva predsednica Bunjevačke prosvetne matice. U knjizi „Stara bunjevačka nošnja i vez“ (1941.), dokumentovala je svaki šav i vez kao priču o majkama koje su radile pod svećom.

Zahvaljujući njoj, kraljica Marija Karađorđević nosila je bunjevačku nošnju 1934. na sveslovenskoj zabavi. To nije bila samo nošnja, to je bio čin sećanja na identitet usred evropskih promena.

Zašto važna za kulturu sećanja 2025.?

Jer danas, sa 40% Bunjevaca koji ne znaju šlingovati. Marini tekstovi su recept za oživljavanje, one nas uče da pamćenje nije u muzejima, već u rukama koje se pamte. U našim običajima i prelima.

Portret Marice Vujković, jedna od najpoznatijih Bunjevki Subotice.
Citat o kritici dela Marice Vujković najpoznatije Bunjevke Subotice.Istorijski arhiv Subotica

Marica Vujković (1900–1964): Glas žene u patrijarhalnoj kletki

Marica je pisala o duši bunjevačke žene u romanu „Valjda je moralo bit…“ (1935.), govori bunjevačkoj stvarnosti i patrijahalnom sistemu.Kritičar Geza Kikić u studiji o bunjevačkoj književnosti (1950-ih) beleži: „Marica je donela novo: analizu ženske duše u patrijarhalnom teroru, gde svaka rečenica nosi bol generacija.“

Kata Prčić – Tetkuš: Čuvarica usmenog blaga koje nestaje

Zajedno sa Mijom Mandićem, Kata je hodala od salaša do salaša i zapisala „Svadbeni običaj kod subotičkih Bunjevaca“. Knjigu koja je spasila kola, bećarce i obrede od zaborava posle Drugog svetskog rata.“ Bez nje, pola običaja na današnjoj Dužijanci bi bilo izgubljeno u ratnim traumama.

Umetnice koje su urezale pamćenje u kamen i platno: Vizuelno sećanje na identitet

Ove žene nisu slikale cveće ili vezle, one su urezale lica Bunjevaca, spomenike protiv rata, da bi pamćenje ostalo vidljivo usred promena granica i ideologija.

Jelena Čović (1879–1951): „Subotica će se dičiti školom i izložbama“

Prva akademska slikarka Subotice, Jelena se školovala u Budimpešti i Minhenu 1900-ih, kad je to za Bunjevku bilo nezamislivo. Sama, bez porodične podrške, jer je znala da umetnost spasava od zaborava. Naslikala je preko 2000 slika, uključujući i kopiju poznatih slika. Živela je od časova slikanja u školama jer od umetnosti nije mogla – ali njeni portreti u Legatu Gradskog muzeja su danas sećanje na „nevidljive“ žene Bačke.

Angela Mačković (1883–1966): Borba za opstanak kroz boju

Učenica Jelene Čović i ćerka arhitekte Titusa Mačkovića, Angela je slikala portrete u ulju i pastelu posle očeve bankrotirao 1920-ih – živela je samo od umetnosti, bez socijalne mreže, u vreme kad su žene morale da biraju između porodice i slobode. Izlagala sa Jelenom i Martinom Džavićem, njeni radovi čuvaju lica Bunjevaca iz međuratnog perioda.

Ana Bešlić (1912–2008): „Neka ostanu da pamte umesto mene“

Prva akademska vajarka Subotice, rođena na salašu kod Bajmoka, Ana je diplomirala na Akademiji likovnih umetnosti u Beogradu 1947. i magistrirala 1949. kod Tome Rosandića. Napravila je spomenike poput onog Blašku Rajiću u Subotici, a 1983. poklonila 20 radova Gradskom muzeju u Subotici.

U skulpturi treba izbegavati pripovedanje. Za to imamo reči. Mislim da priču ne treba usađivati u kamen, drvo ili bronzu, nego da treba ostaviti slobodno načinjenoj formi jednog kamena, drveta ili bronze, da govori svojim jezikom, svoju priču …

Citat: Ana Bešlić za TV Novosti 1980. godine.

Otvorila je gradsku izložbenu salu 1954. sa Đorđem Božanom i bila osnivačica grupe „Prostor 8“.

Savremene čuvarice: Od jezika do medija – borba za sutra

Danas, njihova baština živi kroz one koje nose baklju dalje. Žene koje standardizuju jezik i govore u medijskom prostoru, spasavajući identitet od asimilacije.

Gabrijela Diklić i Alisa Prčić Vukov: Priče koje se čitaju u školama

Gabrijela piše o salašarskom životu i ženskim sudbinama u romanima koji se čitaju na večerima poezije u Subotici, nastavljajući Maru i Maricu – njeni tekstovi čuvaju priče o deci koja uče bećarce. Alisa, iz porodice Prčić, beleži pesme i običaje za nove generacije.

Povodom Dana maternjeg jezika
Kao Bunjevka, osećam posebnu radost što mogu pisati i govoriti našim jezikom koji nije samo način kako pričamo

Suzana Kujundžić Ostojić: Kako smo očuvali identitet

Predsednica Nacionalnog saveta Bunjevaca, Suzana vodi borbu za standardizaciju bunjevačkog jezika od 1992. – autorka gramatike i udžbenika na bunjevačko jeziku.

U tim publikacijama beleži:

„Bunjevci su na ove prostore došli pre tri i po veka sa ikavicom – naš jezik je most ka korenima, i bez njega nema ni kolektivnog pamćenja.“

Vera Korponaić: Glas u medijima protiv stereotipa

Urednica u srpskoj redakciji RTV-a Vojvodine, Vera Korponaić kao dugogodišnja novinarka ona je bila glas koji je probijao stereotipe. Kada je otišla u penziju izjavila je :

Srećna sam što sam dočekala penziju u profesiji koja me je naučila da pamćenje nije samo u knjigama, već u eteru – tužna sam što napuštam novinarstvo.

Tvoje sećanje je sledeći korak – podeli ga da živi

Ove Bunjevke Subotice 2025. nas uče da pamćenje nije slučajno. Ono se gradi borbom protiv tišine, rečju koja traje, kamenom koji stoji. One su bile ispred vremena, a mi smo dužni da ih čuvamo kroz deljenja i komentare. Koja od njih je tvoja nona ili baba? Piši nam u poruci: ime, citat ili uspomenu. Najinteresantnije ćemo objaviti u sledećem članku o kulturi sećanja. Podeli ovo sa porodicom i u grupama. Svako deljenje je jedan dan više za bunjevački identitet. Ako voliš ovakve priče,zaprati nas na instagram stranici i youtube kanalu Bunjevke.ecofeminizam.com – sledeći je o Dužijanci 2025. i sećanjima na žetvu.

Povezani članci:

Ja sam Sandra Iršević, masterka komunikološkinja i doktorantkinja digitalne produkcije. Kao urednica portala ecofeminizam.com i dopisnica TV Pink, spajam tradiciju sa savremenim novinarstvom. Moj rad u medijima i zaštiti životne sredine prepoznat je nagradama. Aktivno se zalažem za očuvanje bunjevačke kulture i rodnu ravnopravnost, dokazujući da je moguće negovati korene uz praćenje digitalnih trendova.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

error: Sadržaj je zaštićen !!