Gabrijela Diklić: Dve decenije stvaralaštva na bunjevačkom jeziku

Gabrijela Diklić je najpoznatija bunjevačka spisateljica savremenog doba koja je za više od dve decenije decenije stvaralaštva ostavila neizbrisiv trag u očuvanju bunjevačkog jezika i kulture. Od 2005. do 2019. godine, ova izuzetna autorka izdala je tri knjige koje predstavljaju stub bunjevačke književnosti: zbirku poezije „Meni salaš bili fali“ (2005), roman „Snaš Kata na mrginju“ (2009) i knjigu proze i poezije „Duša pamti“ (2019), koju je izdala Ustanova kulture „Centar za kulturu Bunjevaca“.

Poetski početak Gabrijele Diklić

Spisateljica Gabrijela Diklić je rođena 2. oktobra 1948. godine na salašu Male Bosne. Raskoš ravničarskog pejzaža, impresije i sećanja sa salaša pretočila je u stihove koji odišu autentičnošću i dubinom.

„Nisu suze u očima to su samo slike davne sa višanja rascvatanih kapi rose nakapane"

Ovi stihovi, koje Gabrijela Diklić rado recituje, sažimaju suštinu njenog književnog izraza, spoj nostalgije, prirode i duboke emotivne povezanosti sa korenima.

Slučajni početak književne karijere

Kako je započela književna karijera Gabrijele Diklić? Priča je gotovo anegdotska. KUD „Bunjevka“ organizovao je književno veče u biblioteci 2000. godine, a uslov je bio pisanje na bunjevačkom jeziku. Gabrijela je stigla sa dve pripovetke, misleći da je reč o prozi, dok su svi drugi učesnici čitali poeziju.

„Kod nas na salašu je bila česta uzrečica: ‘da se ne bude izvan svita’. Dolazeći kući rekla sam: one tamo žene mogu pisat poeziju, probaću i ja“, seća se Gabrijela.

Te večeri nastala je pesma „Meni salaš bili fali“ sa 32 strofe, a ujutru je dopisala još jednu. Zanimljivo je da je upravo ta jutranja strofa mnogima najdraža.

Tri knjige – tri kamena temeljca

„Meni salaš bili fali“ (2005)

Prva knjiga Gabrijele Diklić ima autobiografski karakter i predstavlja lirski zapis o životu na salašu. Hrvatski Majur, Paćirski put, severac koji fijuka, osvetljene školske bine, sve su to elementi koji grade poetski svet ove autorke.

„Salaš pripada prošlosti, deo je uspomena i dragih sećanja. Između njih i vremena sadašnjeg, pruža se tanka linija sna“, objašnjava Gabrijela Diklić svoj odnos prema izgubljenom svetu detinjstva.

„Snaš Kata na mrginju“ (2009)

Četiri godine kasnije nastaje roman u kojem su, kao u mozaiku, utkane priče o ženama koje je autorka poznavala ili o kojima je slušala. Ovo delo predstavlja važan doprinos bunjevačkoj prozi i kulturološkom pamćenju ženskih sudbina.

„Duša pamti“ (2019)

Najnovija knjiga proze i poezije zaokružuje dvadesetogodišnje stvaralaštvo Gabrijele Diklić na bunjevačkom jeziku. Naslov sam govori o suštini njenog literarnog opusa, očuvanju kolektivne memorije i identiteta kroz umetničku reč.

Rodoljubiva poezija i kultura sećanja

Gabrijela Diklić uglavnom stvara rodoljubive pesme, kakve Bunjevci retko imaju u svojoj književnosti. Njen opus predstavlja most između prošlosti i sadašnjosti, između usmene tradicije i savremenog književnog izraza.

„Kad vreme prostre zaborav, kad se sve pogubi, pa i sećanje, a slike izblede, prekinuće se i tanka linija sna. Ostaće samo zapis između korica knjige da jedini odoleva vremenu i prolaznosti“, kaže spisateljica.

Značaj Gabrijele Diklić u bunjevačkoj književnosti

Uporedo sa autorkama poput Marice Vujković i Kate Prćić-Tetkuš, Gabrijela Diklić deli posvećenost bunjevačkom identitetu, ali sa jedinstvenim pristupom. Dok se Diklić fokusira na ruralni ambijent i salaške priče, njena autobiografska nota čini dela intimnima i univerzalnima istovremeno.

Njena saradnja sa kulturnim institucijama, posebno sa Ustanovom kulture „Centar za kulturu Bunjevaca“, ilustruje kolektivni napor u očuvanju bunjevačke kulture i jezika.

Duša koja pamti

Gabrijela Diklić nije samo spisateljica, ona je čuvarica bunjevačke kulture sećanja. Kroz njene stihove i prozu progovara svet koji nestaje, ali koji zahvaljujući knjigama ostaje zapisan zauvek. U vreme kada je očuvanje manjinskih jezika i kultura izazov, delo Gabrijele Diklić postaje još dragoceniji doprinos budućim generacijama.