Bunjevke i Srpkinje:Mara Đorđević Malagurska
Istorija

Bunjevke i Srpkinje koje su menjale istoriju

Pre više od jednog veka, kada žene širom Evrope nisu imale pravo glasa grupa neustrašivih žena – Bunjevke i Srpkinje  napravile su  istorijski presedan. Na Velikoj narodnoj skupštini u Novom Sadu 1918. godine, među 757 poslanika koji su odlučivali o prisajedinjenju Vojvodine Kraljevini Srbiji, našle su se i one – prve žene sa pravom glasa u Evropi.

„Žene su u ovim teškim vremenima pokazale svoju vrednost, da su ravnopravne i slobodne da odlučuju“, objavio je tada predsednik Srpskog narodnog odbora, kako prenosi dr Ljubinka Bogetić u listu Politika iz 1968. godine.

Među tim pionirkama feminizma bile su Subotičanke Mara Đorđević Malaguski, Katica Rajčić, Manda Sudarević, Olga Stanković i Anastazija Manojlović. Istorijski arhiv Subotice čuva dragocene dokumente o njihovom radu koji pokazuju da su ove žene bile daleko ispred svog vremena.

Zamislite Suboticu s početka 20. veka – vreme kada žene nisu imale pravo glasa, kada je obrazovanje bilo privilegija muškaraca, a javni život gotovo potpuno zatvoren za „lepši pol“.

Njihova priča počinje u vreme kada je Vojvodina bila deo moćne Austrougarske monarhije. Dok su sufražetkinje širom Evrope tek počinjale svoju borbu za pravo glasa, u Subotici se rađao jedinstveni pokret koji će spojiti političku borbu sa praktičnim humanitarnim radom.

Dvostruka borba manjinskih žena

Kako navodi subitički istoričar Mirko Grlica u svom radu „Položaj žena u austrougarskoj Subotici“, krajem 19. i početkom 20. veka Bunjevke i Srpkinje vodile su dvostruku borbu – za ženska prava i za očuvanje nacionalnog identiteta.

„Žensko pitanje u 19. veku nije stvorilo razlike među polovima, nego otvorilo problem rodne hijerarhije“, piše Grlica, objašnjavajući složen položaj žena u tadašnjem društvu.

Dobile na tren pravo glasa 25 godina pre Britanki

Novembar 1918. godine ostaće upisan zlatnim slovima u istoriji ženskog pokreta, iako to malo ko danas zna. Na Velikoj narodnoj skupštini u Novom Sadu, sedam hrabrih žena iz Subotice učinilo je nešto nezamislivo za to vreme – glasale su o prisajedinjenju Vojvodine Kraljevini Srbiji.

Među tim pionirkama bile su Mara Đorđević Malagurski, književnica i politička aktivistkinja, Katarina Rajčić, ugledna građanka i dobrotvorka, te Manda Sudarević, koja će kasnije postati jedna od najistaknutijih humanitarnih radnica u regionu.

„To je bilo 25 godina pre nego što su žene u Velikoj Britaniji dobile pravo glasa“, ističe istoričarka dr Slađana Vidosavljević.

„Ove hrabre žene su pokazale da su spremne i sposobne da učestvuju u najvažnijim političkim odlukama.“

Stvaranje prvih ženskih organizacija

Dobrotvorna zadruga Srpkinja

Priča o organizovanom ženskom pokretu u Vojvodini počinje 1877. godine, kada je osnovana Dobrotvorna zadruga Srpkinja u Subotici. Ova organizacija postavila je temelje za sve buduće ženske inicijative u regionu.

Jedna od najistaknutijih članica bila je Danica Konjović (1873-1922), čije ime danas malo ko zna, iako je njen doprinos bio revolucionaran. Konjović je svoju celokupnu imovinu – 18 lanaca zemlje i kuću u centru Subotice – zaveštala za obrazovanje siromašnih devojaka.

Koło srpskih sestara

Godine 1903, kada je osnovano Kolo srpskih sestara, pokret dobija novu dimenziju. Pod vođstvom predsednice Mica Radić, subotički ogranak je do 1939. godine imao preko 350 članica i vodio brojne humanitarne akcije.

Humanitarke koje su menjale društvo

Među najistaknutijim dobrotorkama bila je Danica J. Konjović (1873-1922), koja je Srpskoj pravoslavnoj crkvenoj opštini zaveštala značajnu imovinu za školovanje siromašnih devojaka. U izveštaju o radu Dobrotvorne zadruge Srpkinja u Subotici iz 1938. godine piše:

„Plementi osećaji koji su rukovodili naše vrle Srpkinje iz dana osnivanja naše Zadruge po tradiciji prenose se sa generacije na generaciju, tako da sa radošću možemo da istaknemo da osećaji milosrđa i humanosti nisu izumrli ni u našim najnovijim danima delatnosti.“

Svatovsku čuturu sa srpskim grbom i guslama na crvenoj kadifi, poklonila je prestolonasledniku subotička Srpkinja Danica Konjević, čija je to bila porodična relikvija, kupljena 1884. godine za njenu svadbu, a ona je tada namenila njemu, sa posvetom:

 „Vaše Visočanstvo, relikviju moga doma, tolikog godina skrivanu od očiju zlobnih na sve što se srpsko zvalo, u srećnom času, kada nas pohodite dajući nam srpsku slobodu, u znak neopisane radosti i veselja zbog toga, dajem Vam, sa toplom željom, da je primite kao znak istrajnosti naše za sve ono što je srpski grb značio i o čemu su gusle i pesma nama, tiho i stalno pričale“, navodi se na portalu Subotica.com.

Anastazija Taza Manojlović (1889-1974) ostavila je neizbrisiv trag u kulturnom životu Subotice. List Neven iz 1918. godine izveštava o njenom nastupu na koncertu gde je izvela Mokranjčevu „Mirjano“. Prema istraživanju Zvonka Stantića, koji proučava istoriju Bunjevaca, Manojlovićeva je bila aktivna u organizovanju mnogobrojnih dobrotvornih priredbi.

Ženske organizacije kao pokretači promena

Dobrotvorna zadruga Srpkinja osnovana je 1877. godine sa ciljem obrazovanja siromašnih devojaka. Kada je 1903. godine osnovano Kolo srpskih sestara u Beogradu, za prvu predsednicu izabrana je Savka Subotić. Mesni odbor u Subotici formiran je 1938. godine.

Prema dokumentima iz Istorijskog arhiva Subotice, članice Kola pomagale su siromašnu decu dobrovoljačkih kolonija, obezbeđivale hranu, odeću i lekarske usluge. U planu im je bilo i osnivanje ženskog internata „Jugoslovenska uzdanica“ za decu siromašnih kolonista.

Bunjevka Manda Sudarević pokrenula je prve narodne kuhinje u Subotici i organizovala pomoć za preko 200 siromašnih porodica. Zajedno sa Micom Radić, predsednicom Dobrotvorne zadruge Srpkinja, organizovala je i prvu ratnu bolnicu sa 200 kreveta nakon Prvog svetskog rata.

Obrazovanje kao put ka slobodi

Prvi ženski internati

Jedan od najvećih uspeha ovih pionirki bio je osnivanje ženskih internata. U zadužbinskoj kući Danice Konjović otvoren je internat „Srpska uzdasnica“ koji je omogućio školovanje devojkama iz siromašnih porodica.

Zanatske škole za devojke

Posebna pažnja posvećena je otvaranju zanatskih škola za devojke. Ovo je bila revolucionarna ideja za to vreme – omogućiti ženama da steknu praktične veštine i postanu ekonomski nezavisne.

Ono što posebno fascinira u ovim pričama je neverovatna saradnja između srpskih i bunjevačkih žena u vremenu kada su nacionalne podele bile izuzetno jake. One su pokazale da zajednički ciljevi mogu da prevaziđu sve razlike.

Bunjevke i Srpkinje zajedničke akcije

Zajedno su organizovale:

  • Narodne kuhinje za siromašne
  • Pomoć ratnim veteranima
  • Stipendije za školovanje devojaka
  • Kulturne manifestacije

Borba za nacionalni identitet

Bunjevke u političkom životu

Posebno je zanimljiva priča o Bunjevkama koje su vodile dvostruku borbu – za ženska prava i za očuvanje svog nacionalnog identiteta. Mara Đorđević Malagurski bila je prva bunjevačka književnica koja je pisala o položaju žena u svojoj zajednici.

Srpkinje kao čuvari tradicije

Srpske dobrotvorke poput Mice Radić nisu se bavile samo humanitarnim radom već su aktivno radile na očuvanju srpske kulturne baštine kroz organizovanje priredbi, koncenata i književnih večeri.

Nasleđe koje živi

Zadužbine koje i danas postoje

Neke od zadužbina koje su osnovale ove žene i danas postoje, poput zadužbine Danice Konjović koja je pretvorena u kulturni centar. Njihov primer pokazuje kako pojedinci mogu ostaviti trajni trag u društvu.

Borba ovih žena postavila je temelje za savremeni feminizam u Srbiji. Njihove metode – kombinovanje političkog aktivizma sa praktičnim humanitarnim radom – i danas su aktuelne.

  1. Važnost saradnje preko nacionalnih i verskih granica
  2. Kombinovanje političkog i humanitarnog rada
  3. Fokus na obrazovanje kao ključ emancipacije
  4. Značaj institucionalnog organizovanja

Njihove priče pokazuju da je promena moguća čak i u najtežim vremenima, ako postoji dovoljno hrabrosti, solidarnosti i upornosti.

Nasleđe koje obavezuje

Priče ovih neustrašivih žena nisu samo deo istorije – one su putokaz za budućnost. U vremenu kada se borba za rodnu ravnopravnost nastavlja u novim oblicima, njihov primer pokazuje da je promena moguća kroz upornost, saradnju i jasnu viziju.

Možda najveća lekcija koju nam ostavljaju jeste da prave promene dolaze kada spojimo praktično delovanje sa političkom borbom, kada prevaziđemo podele i radimo zajedno za dobrobit svih. To je nasleđe koje nas i danas obavezuje.

Više o ovoj temi pročitajte u glasniku Baština broj 50

Ja sam Sandra Iršević, masterka komunikološkinja i doktorantkinja digitalne produkcije. Kao urednica portala ecofeminizam.com i dopisnica TV Pink, spajam tradiciju sa savremenim novinarstvom. Moj rad u medijima i zaštiti životne sredine prepoznat je nagradama. Aktivno se zalažem za očuvanje bunjevačke kulture i rodnu ravnopravnost, dokazujući da je moguće negovati korene uz praćenje digitalnih trendova.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

error: Sadržaj je zaštićen !!