Bunjevački jezik: Povodom Dana maternjeg jezika

Sinoć sam dugo razmišljala šta napisati povodom Dana maternjeg jezika koji danas, 21. februara, obeležavamo. Toliko toga mi se vrti po glavi… Kao Bunjevka, osećam posebnu radost što mogu pisati i govoriti našim jezikom koji nije samo način kako pričamo, već nešto mnogo više – živa veza s našom tradicijom. Setih se kako je to divno opisao prof. dr Ranko Bugarski (jedan od onih lingvista kojem se stvarno divim):

„Bunjevački je jezik našeg srca, a srpski jezik razuma.“

Kad malo bolje razmislim o našoj istoriji, bunjevački jezik je oduvek bio tu, kao neki stub koji nas drži zajedno. Tri veka već Bunjevci žive ovde u Srbiji i čuvaju svoj jezik. Znate li da je čak i prvi Statut Subotice iz 18. veka bio napisan na bunjevačkom? To mi nekako uvek izmami osmeh kad pomislim koliko je naš jezik bio važan za grad.

Put očuvanja jezika i tradicije

Na jednom od skupova u „Bunjevačkoj matici“ Nevenka Bašić Palković je pričala o svim onim knjigama koje čuvamo u Gradskoj biblioteci.

„Uspeli smo da sačuvamo našu bunjevačku ikavicu i ponosimo se njome,“ rekla je, a meni se srce steglo od ponosa.

Sada treba da se radi da te sve knjige  prebacimo i u digitalni oblik. Mora i bunjevački ići u korak s vremenom!

Posebno mi je drago kad vidim našu dicu u subotičkim školama kako već 11 godina uče na bunjevačkom. To me uvek podseti na istraživanje koje smo radili s profesorom Aleksandrom Raičem. Na skupu u Bunjevačkoj matici tada sam predstavljala istraživanje i zaključila

“da su deca koja uče bunjevački jezik sa elementima nacionalne kulture izuzetno svesna svog identiteta.“

Dok sam razgovarala s tom dicom, srce mi je bilo puno. Kažu da im je bunjevački melodičan i srdačan. I jeste takav – mek i topao, baš kao duša našeg naroda. Kad pomislim da u svetu svakih 14 dana nestane jedan jezik… mora da čuvamo naš bunjevački.

Izazovi i budućnost

Da, nije lako u ovom modernom svitu. Sve je nekako na engleskom, mladi gledaju serije na Netfliksu, vise na TikToku. Ali znate šta? I tu ima mista za bunjevački! Možda je budućnost da pravimo aplikacije i online časove bunjevačkog. Možda zvuči čudno, ali ako naša dica mogu učiti engleski preko interneta, što ne bi i bunjevački?

Dok pišem ove redove, razmišljam o svim našim bakama i majkama koje su sačuvale ovaj jezik za nas. Sad je na nama red da ga sačuvamo za one koji dolaze. Nije bunjevački samo način kako pričamo – to je glas naših predaka, naše priče, naše pisme.

I da završim kako sam počela – s emocijom. Jer bunjevački nije samo jezik – to je način kako ljubimo, kako se smijemo, kako plačemo. To je jezik našeg srca.

Čuvanje jezika – čuvanje duše

Svaki put kad čujem neku staru bunjevačku pismu ili pročitam knjigu naših pisaca, kao da čujem glas svih oni’ koji su pre nas čuvali ove riči. Naš jezik je kao neka škrinja – u njoj su spakovane sve naše beside, običaji, sve ono što su naše bake i majke prenosile s kolina na kolino.

Dok istražujem našu umetnost i književnost, često se pitam kako bi naši slikari slikali bez bunjevačkog u duši? Kako bi pisci pisali? Jer kad Ivan Antunović piše, on ne samo da piše na bunjevačkom – on misli bunjevački, oseća bunjevački. To je ono što nam jezik daje – način da vidimo svit svojim očima.

Posebno se triba osvrnut na kalendare i Bunjevačka glasila tokom 19. i 20. vika koju su nas učuvala. Tu posebnu ulogu igra „Neven“.

I dok sedim ovde, razmišljajući o svemu što sam otkrila istražujući našu kulturu, samo mi naviru riči…

Bunjevačka duša
Salaši u magli, zavijani snigom,
Pripovidke stare šapuću u noć.
Glas naših pradidova, ko svitlo u tami,
 Kroz beside naše probija se moć.
Kraj peći se griju sićanja davna,
Dica uče riči pradidova svoji.
 U jeziku našem sve su suze slavne,
Sve radosti žive, sav bunjevački soj.
Prelo nam je živo, tambura se čuje,
Kroz ikavicu nam teče život.
 Dok god nam se jezik u dici raduje,
Bunjevačka duša nije nikad sama.

Možda nije savršena pismica, al’ je iz srca – baš ko i naš jezik. Jer to je ono što nas čini Bunjevcima – ta veza između riči i duše, između prošlosti i sadašnjosti.Između onog što jesmo i onog što ćemo biti.